Sve što osećam ne bi stalo u pismo jednog života.
Pola nečega vremenom ispili u ništa, ništa u ponovo nešto od nečega i tako sve dok jednom „glava“ to ništa ne pretoči u stani, a stani u sedi, a sedi u kreni, a kreni u pola nečega od toga i tada će to biti nešto.
Kazao je jednom Napoleon „Svet se deli na budale i podlace“
Danas sam spremala novčanik. Izvadila stare fotografije. Taj čovek ima kvaran zub u mraku.
No, zaborav je jedini dostojan vid oproštaja, mislim da je rekao Dostojevski.
LIK G Marfijevog zakona
„Nikada se nismo svađali“ izgovorio je. Znao je da laže. Bila je tu jer je imala strpljenja da čeka onaj deo njega koji nije odleteo.
Bojao se da je i ona samo jedna od gospođica Rečitih.
Mnoga su gnezda ostala ispod mene – rekao je, dok se ona podsećala kako želi da bude pored njega.
Izgledao je obuzet prekrštenim nogama na plišu, ne sećam se boje, a vodila ga je misao da joj mora pokazati šta je to sloboda. Pojavile su se i druge noge, tada je prestala da broji poglede.
Znao je da nije želela rizik prepuštanja samoj sebi, znao je da ona zna. Zato se ponašao prema njoj kao da se poznaju čitav život.
Znao je da je odgovorna za ono što treba da uradi, ali ne i za ono što bi volela. Zato se plašio i nije.
Ostavio joj je ceo život i jedan poziv. Obukla je ono što joj je godinama pripremao, nije rekla ni reč.
Razmišljao je o njoj.
Prećutno su se usaglasili o tajanstvenosti, da bi mogao i dalje da sanja.
Sviđa li vam se ovde – pitao je neko.
Sve to dođe kao Alizarin boja*, ali i dalje ne odstupam od one stare – samo nas ljubav može spasiti.
* Crvena boja koja vremenom nestaje i nemoguće je sačuvati.
